Piše: Anastasija Tomić, socijalni radnik Centra za nestalu i zlostavljanu decu
„Nisam htio… Probudio sam se i krevet je bio mokar. Mislio sam da će mama samo promijeniti posteljinu, ali je počela vikati. Rekla je da sam ,grozan’ i da sam to sigurno uradio namjerno. Ja ne znam kako da to zaustavim…”, dječak, 6 godina.
U razvoju svakog djeteta postoje faze koje su pune izazova, kako za dijete, tako i za roditelje. Jedna od tih faza je učenje kontrole fizioloških potreba – sposobnost da dijete na vrijeme prepozna poriv za mokrenjem i reaguje na odgovarajući način. Dok većina djece vremenom prirodno nauči da kontroliše mokrenje, neka djeca u tome kasne. Razlozi mogu biti brojni i sasvim normalni: razvojna nezrelost, stres, emocionalni pritisak, pa čak i genetika. Ipak, ono što zabrinjava jeste način na koji roditelji često reaguju na ovu situaciju.
U praksi, mnogi roditelji gubitak kontrole nad mokrenjem doživljavaju kao neposlušnost, namjerno ponašanje ili sramotu. Takva uvjerenja dovode do reakcije poput vikanja, prijetnji, ponižavanja, pa čak i fizičkog kažnjavanja. Umjesto da se dijete osjeti sigurno i podržano, ono doživljava trenutak svoje ranjivosti kao razlog za kaznu, što može ostaviti duboke emocionalne posljedice.
Važno je razumjeti da mokrenje, naročito u ranoj dobi, nije uvijek pod svjesnom kontrolom. Kod mnoge djece mjehur se razvija sporije, a noćno mokrenje u krevet može potrajati i do sedme godine života, pa i duže, a da se ne smatra medicinskim problemom. Takođe, kod neke djece mokrenje izvan toaleta može biti reakcija na stres, poput rođenja brata ili sestre, razvod roditelja, preseljenje ili napetost u porodičnom domu.
Kažnjavanje djeteta zbog nečega što nije u njegovoj moći znači da mu poručujemo da s njim nešto nije u redu, i to u trenutku kad mu je najpotrebnija nježnost i razumijevanje.
Dijete koje se nađe u situaciji da bude kažnjeno jer se upiškilo doživljava duboku emocionalnu zbunjenost i bol. Pored fizičke nelagode, javlja se i osjećaj srama, krivice i straha. Pita se: „Zašto sam to opet uradio?”, „Jesam li loš”, „Hoće li me mama i tata manje voljeti?”
Vremenom, ove misli mogu dovesti do:
- Niskog samopouzdanja
- Anksioznosti
- Emocionalnog povlačenja
- Izbjegavanja kontakta s roditeljima
- Noćnih mora i problema sa spavanjem
- Pojačanog stresa i još učestalijih epozoda nehotičnog mokrenja
Dakle, kazna ne samo da ne pomaže u rješavanju problema, već ga dodatno produbljuje. Djetetu je roditelj emocionalni izvor sigurnosti. Kroz odnos sa roditeljem dijete uči o sebi, o svijetu i o tome da li zaslužuje ljubav i prihvatanje – bez obzira na greške i slabosti. Reakcije roditelja u trenucima ranjivosti ostaju zauvijek zabilježene u djetetovoj emocionalnoj memoriji. Možda dijete kasnije neće jasno pamtiti događaj, ali će pamtiti osjećaj. Osjećaj da nije dovoljno dobro, da nije vrijedno nježnosti kad mu je najpotrebnija.
Nasuprot tome, djeca kojoj roditelji pristupe s razumijevanjem i podrškom, čak i kad se upiški, razvijaju osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i otpornosti. Nauče da je greška dio procesa, a ne razlog za odbacivanje.
Šta roditelj može učiniti umjesto kazne?
- Ostati miran – iako je frustacija prirodna, važno je ostati smiren i ne reagovati impulsivno.
- Ponuditi podršku, a ne sram – promijeniti dijete bez komentara, tipa: „Opet si to uradio!” i umjesto toga reći: „Dešava se. Hajde da ti pomognemo”.
- Razgovarati s djetetom – pitati ga kako se osjeća, da li ga nešto muči i pružiti mu prostor da se izrazi bez straha od osude.
- Uspostaviti rutinu – redovan odlazak u toalet, posebno prije spavanja, može pomoći.
- Potražiti stručnu pomoć – ako problem potraje, razgovor sa pedijatrom ili dječijim psihologom može pomoći i djetetu i roditeljima.
Roditeljstvo je teško, naročito kada se suočavamo sa izazovima koje ne razumijemo odmah. Ali važno je zapamtiti: djeca ne biraju da pogriješe. Njihovo tijelo još uči, ali njihova duša već pamti. U svakom trenutku kad dijete osjeti da nije savršeno, roditeljska reakcija ima moć da ili izliječi ili povrijedi. Jer ono što danas usadimo u djetetovo srce, sutra će postati njegov unutrašnji glas.
